Геноцидът спрямо арменците

Матрицата на изтреблението



Питър Балакян. Горящият тигър. Геноцидът спрямо арменците и отговорът на Америка.
Превод от английски Фани Аронова. Издателство Комо. София, 2005.


Със съдействието на посолството на САЩ в България на български език е публикувана книгата "Горящият Тигър" на американския учен Питър Балакян. Тя има за предмет исторически събития, станали в края на ХIХ и първата четвърт на ХХ в. на територията на Турската империя и известни на човечеството като Геноцид над арменския народ. Основната цел на автора е да разкрие отношението на САЩ към престъпленията срещу човечеството и по-конкретно към Геноцида над арменците, който се смята за "моделът за повечето случаи на геноцид, последвали през ХХ век". Излизането на книгата съвпада с 90-годишнината от Геноцида над арменците, която беше отбелязана на 24 април тази година по всички кътчета на нашата планета. За геноцида над арменците 100 години по-късно


Книгата е цялостна панорама на исторически събития, станали в Турция и в Европа - позицията на великите европейски сили към Турция и водената от нея политика от края на ХIХ век, недоволствата, бунтовете и въстанията на балканските народи от България, Сърбия, Гърция, Македония, Черна гора, Албания, Румъния, Босна срещу турската тирания. Многопланово е представена политиката на турския султан Абдул Хамид по изтребване на християнското население от територията на Турция, "нежната революция" на младотурците от 1908 г., пътя на Турция към арменския геноцид от 1915 г., дейността на комитета "Обединение и напредък" и неговата националистическа идеология, както и отношението на световната общественост, осъждаща тази политика.
Авторът на книгата се основава на изключително богат фактически материал - разкази на очевидци, журналисти и мисионери, на чиновници от турската администрация, доклади, рапорти, заповеди на служебни лица и представители на дипломатически мисии - относно организирането и конкретната реализация на етническото изтребване на арменците в Турската империя през 1894-1986 г. и 1909-1922 г. Той съобщава, че само в Националния архив на САЩ има 37 хил. страници документи, които свидетелстват за Геноцида над арменците, както и десетки хиляди фотоси, които документират нагледно това престъпление.
Кой е извършил Геноцида над арменците?
През 1894-1896 г. основният организатор на кървавите събития над арменците е турският султан Абдул Хамид с цел да прочисти Турската империя от християнското население. За три години "кървавият султан" избива 200 хиляди арменци. Кланетата започват в град Сасун и се пренасят по цялата територия на Турската империя. Това е "първият случай на организирано масово избиване на арменци в съвременната османска история - извършено в мирно време, без да е свързано с никаква война" (с. 67). Един от очевидците на тези събития е британският вицеконсул, който пише, че турците са гонили арменците като зверове и са ги убивали където сварят.
Понеже престъпленията на Турция остават ненаказани, много американски интелектуалци, които предвиждат, че през ХХ век САЩ ще бъдат световен лидер, предлагат Америка да стане инициатор на приемането на международен закон за националните престъпления (с. 133-134). През това време националистическите сили на младотурците се надигат в името на обновяването на страната. Те през 1908 г. успяват да ограничат и почти да лишат султан Абдул Хамид от политическа власт в името на Конституцията от 1876 г. и либерализацията на политическия режим в Турция.
Според автора, през 1909 г. Турция тръгва по пътя на геноцида. Годината започва с "изпълнение на план за турцизацията на империята" под знамето на идеологията на пантюркизма. През април започва контрареволюционен метеж в столицата, който се пренася в страната. Правителството е военизирано, всички етнически организации и клубове са затворени. Инициирани са арменските кланета в град Адана (1909 г.). За тях британският вицеконсул в град Мерсин протестира в конака, понеже войниците, които би трябвало да спрат клането, участват в убийствата на арменци (с. 152). В Адана са избити 15 хиляди арменци, изгорени са до основи 4 437 къщи на арменци, опожарени и опустошени са 200 села с арменско население. Тези издевателства на турците американският посланик Хенри Моргентау нарича "садистични оргии". Арменският поет Сиаманто в поемата си "Танцът" описва как турските войници принуждават арменските жени да танцуват около огъня, а след това ги изгарят живи.
Младотурските лидери на Комитета "Обединение и напредък" - Талят, Енвер и Джемал, продължават планираното изтребване на арменците през ХХ век. Те изработват документите по организирането и изпълнението на последвалите арменски кланета, чийто връх е 24 април 1915 г. - унищожаването на ядрото на арменската интелигенция в столицата. Планът на комитета за ликвидирането на арменците в Османската империя е приведен в действие през пролетта и лятото на 1915 г. Балакян пише: "Всичко е добре режисирано... обкръжават и арестуват арменците и после направо ги застрелват или изселват" (с. 173). Броят на жертвите в периода 1915-1922 г. е между милион и милион и половина души (с. 177).
Кои са непосредствените участници в Геноцида?
Авторът разказва, че това е турският държавен апарат - чиновници, полиция, жандармерия, специализирани отряди за унищожение, четите на смъртта, освободени затворници, редовната турска войска, специални администрации по вилаети за провеждане на операциите по избиване на арменците. Авторът привежда много документи, в които е описано какво са правили извършителите на Геноцида над арменците: пребиване до смърт, съсичания със саби, отсичане на глави с ятагани, обесване, изнасилване, избиване на цивилни мъже, кланета, създаване на градове с ходещи скелети, расово унищожение и пр. Според американския изследовател Р. Рубинщайн, младотурското изтребление на арменците през 1915 г. е "първият завършен опит на една съвременна държава да извърши методично и дисциплинирано организиран геноцид". Въз основа на тази многостранна панорама авторът съвсем естествено идва до въпроса: Защо турските правителства от края на ХIХ в. и началото на ХХ в. провеждат политика на изтребление на християнското население в Турската империя?
Основната причина е възприемането от турските правителства в идеологическата политика, че "ислямът повелява господство", както твърди главният идеолог на Комитета "Обединение и напредък" Зия Гьокалп. Според него, Турция може да се съживи отново само ако се отърве от немюсюлманските елементи, защото "гърците, арменците и евреите са чуждо тяло в националната турска държава". Това е всъщност провеждане на политика на "турцизация", утвърдена със закон, който разрешава да се прогонва, убива или унищожава всичко, което не е турско, и да се присвоява по насилствен начин чужда собственост".
Отричането на Геноцида над арменците
Още султан Абдул Хамид отрича кланетата, които самият той е организирал и извършил. Такава е политиката и на всеки следващ турски режим (с. 369), дори и в наши дни. На всички онези, които отричат геноцида над арменците, авторът задава следните въпроси: Ако не е имало геноцид, как са се появили десетките хиляди статии във вестниците на САЩ, Канада, Франция, Германия, Великобритания, Русия, Гърция, Аржентина, Швейцария, а и в самата Турция, в които са изнесени конкретни факти за убийства и депортация на арменци по територията на Турската империя? Защо Талят паша, в писмото си до американския посланик Хенри Моргентау се хвали като пише: "За три месеца аз направих повече за решаването на арменския проблем, отколкото успя Абдул Хамид за трийсет години. Вече ликвидирахме три четвърти от арменците". Защо, по настояване на Лондон, турското правителство организира Военен трибунал в Истанбул през 1919-1920 г. за осъждането на извършителите на Геноцида над арменците. Трибуналът потвърдждава основното обвинение за преднамерено масово убийство, организирано от Централния комитет на "Обединение и напредък" и проведено от Специалната организация (Тешкилят и Махсуса), и осъжда задочно на смърт ръководителите на младотурското правителство Талят, Енвер, Джамал и д-р Назъм.
Правителствата на 70 държави официално признават Геноцида над арменския народ и осъждат извършителите му. В книгата е доказано убедително, че никакви опити за отричане на геноцида над арменците не могат да заблудят никого. Турската кампания за отричане на геноцида над арменците, авторът нарича "зловеща". Защо? Защото с отричането на геноцида над арменците се оневиняват извършителите му. По същество това е "двоен геноцид", това е двойно отрицание. А според законите на един велик философ двойното отрицание означава потвърждение.
Отрицателите на геноцида с двойното си отрицание го потвърждават.
Какво е отношението на американците към Геноцида?
Отношението на американците към геноцида е свързано със създаването на първото международно движение за човешки права в историята на САЩ. Американските интелектуалци искат Америка да е активна в кампанията за спасяването на арменците. Тук се създава Национален комитет за подпомагане на арменците, местни комитети, много благотворителни дружества и женски организации. Чрез социалната активност на американските интелектуалци и многото публикации за Геноцида Армения става за американския ученик толкова известна, колкото Англия. Само през 1915 г. в САЩ са публикувани 145 статии за геноцида над арменците, в които са представени конкретни факти за насилия и депортации на арменци, организирани от турското правителство. Активно и много ползотворно е отношението на американските мисионери и хуманитарни работници, особено на американските жени, които по време на геноцида са работили в Анадола.
Американските интелектуалци изразяват своята критична позиция и тогава, когато американското правителство проявява колебливост, непоследователност или неоправдана пасивност спрямо политиката на Турция за погазване на правата на човека. Най-ярък израз на тази социална позиция е писмото на Теодор Рузвелт до тогавашния президент на САЩ Уилсън за отказа му да предприеме ефективни действия в полза на Армения. Той пише: "Арменското клане беше най-голямото престъпление по време на войната, а липсата на действия срещу Турция означава неговото опрощаване; защото щом не си изкоренил из основи турския ужас, значи всички приказки за гарантиране на бъдещия световен мир са зловредна безсмислица".
Отношението на Америка към Геноцида над арменците се синтезира в златното правило на САЩ - "отново да работим за Армения. Тя трябва да бъде избавена". Това златно правило лежи в основата на историческата традиция, възникнала в САЩ от времето на създаването на първото движение за защита на човешките права в края на ХIХ век и утвърдила се чрез дейността на американските дипломати, особено на Х. Моргентау и др., на американските президенти Уилсън, Рузвелт и др., за да остане тази традиция актуална и до днес, което се вижда добре и от книгата на Балакян.
Накрая, като син на родители, които по чудо са се спасили от арменските кланета в Турция и са намерили подслон в България, искам да благодаря на посолството на САЩ в България, с чието съдействие тази прекрасна книга е издадена у нас. Това за мене е признак, че посолството на САЩ в България не само споделя активната демократична политика в защита на правата на човека и на етническите малцинства още от края на ХIХ век до днес. То продължава тази вековна традиция, за да изчезне напълно призракът на "Горящия Тигър" от нашата планета.

Саркис Саркисян

Проф. д-р на философските науки Саркис Саркисян преподава история на Армения, арменска цивилизация и странознание в Софийския университет. През 1994 г. е избран за академик на Международната академия по философия. Бил е дългогодишен член на редколегията на списание "Философска мисъл".
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------






Armenija i genocid

Svi elementi definicije genocida prisutni su u armenskom slučaju: pokolji, deportacije, prisilni marševi u pustinju, umiranje od gladi, žeđi… sve s ciljem potpunog istrjebljenja naroda

Piše: Marko KARAMATIĆ

Armenci su vrlo star narod. Već tijekom prvog tisućljeća prije Krista doživjeli su svoj kulturni procvat, a koncem III. stoljeća primili su kršćanstvo. Tijekom svoje duge povijesti uživali su samostalnost ili su bili u sklopu neke od moćnih država u svome okruženju. U XVI. st. dospjeli su pod vlast Osmanskog (Turskog) Carstva i od tada su izvrgnuti povremenim progonima sve do konačnog istrjebljenja. Konačni progon započeo je sultan Abdul Hamid II. od 1894. do 1896. godine, koji je odlučio ukinuti armensko pitanje tako da ukine Armence . Tada je život izgubilo oko 100.000 Armenaca (prema nekim procjenama i znatno više). Bio je to početak genocida. Nastavak je uslijedio 1909. s 20.000 do 30.000 armenskih žrtava. Taj je masakr Englez Duckett Z. Ferriman 1913. imenovao terminom holokaust i time ga prvi put uveo u političku literaturu.

Genocid je kulminirao 1915. godine. Obrađujući dokumente i protokole s procesa organizatorima i izvršiteljima genocida nad Armencima, turski je povjesničar Taner Akçam, koji živi na Zapadu, u svojoj doktorskoj disertaciji ( Armenien und der Völkermord, Hamburg, 2004), utemeljeno pokazao da se radilo o planskom genocidu što su ga pripremili najviši organi državne vlasti i partije mladoturskog pokreta Jedinstvo i napredak (Ittihat ve Terakki).
Plan i provedba genocida

Realizacija plana započela je 24. i 25. travnja 1915. Tada je pod izgovorom ustanka u provinciji Van uhićeno 235 vodećih ljudi iz armenske zajednice u Istanbulu. Njihov se broj već mjesec dana kasnije popeo na 2.345. Uhićenici su deportirani u razna mjesta Anadolije i ondje likvidirani. S ciljem zastrašivanja, vješani su na javnim mjestima. Val uhićenja proširio se i na druga područja. Od svibnja 1915. započela je deportacija stotina tisuća Armenaca iz pokrajina istočne Anadolije, a potom iz zapadne Anadolije i Trakije, što je za većinu značilo smrt.

Motiv genocida bio je u težnji za stvaranjem čiste vjerski, nacionalno i rasno homogene države (islamska vjera, turska rasa) pod idejom panislamizma i panturkizma. Zemlju je trebalo očistiti od kršćanskog stanovništva. Već u kolovozu 1914. donesena je odluka o formiranju Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) čiji je cilj bio ostvarivanje islamske unije i ujedinjenja svih izvan Turske živućih Turaka pod idejom turkizma . Ta je organizacija imala nalog formirati oružane postrojbe. Jedno povjerenstvo u okviru Ministarstva rata trebalo je koordinirati provedbu plana. Kao središte svih operacija na području istočne Anadolije izabran je Erzurum. Utemeljeno je i Revolucionarno društvo Kavkaz da bi se stvorio dojam da s planom progona armenskih kršćana vlada i partija nemaju ništa. Radilo se tajno. Pisane naredbe dijeljene su povjerljivim ljudima koji su trebali raditi na provedbi planova. I spomenuto je društvo bilo zaduženo da formira oružane postrojbe. Regrutirane su iz triju skupina: 1) kurdska plemena; 2) kažnjenici; 3) izbjeglice s Balkana. Na taj je način mobilizirano oko 30.000 ljudi. Te su postrojbe već u kolovozu 1914. počele djelovati u kavkaskom i iranskom graničnom području ubijajući armenske intelektualce, političke i vjerske vođe. Ministar unutarnjih poslova Talaat-paša bio je vrlo zadovoljan nakon jedne inspekcije, izjavivši: Pun sam nade!

Vojni neuspjeh Turske protiv ruske vojske na području Kavkaza početkom 1915. (poginulo 100.000 vojnika u nekoliko tjedana) poslužio je za stvaranje legende o izdaji Armenaca. To je ubrzalo konačnu odluku da se krene u njihovo istrjebljenje. Radi uklanjanja unutarnje opasnosti, Centralni komitet partije Jedinstvo i napredak (Ittihat ve Terakki) odlučio je na skupštini u ožujku 1915. da se konačno riješi armensko pitanje. To je za posljedicu imalo zakon o deportaciji Armenaca donesen 27. svibnja iste godine. Prema riječima ministra Talaat-paše, bio je to rezultat dugog i zrelog promišljanja. Deportacije su u istočnim provincijama započele i prije službene odluke na osnovi usmenog dogovora.


Vojska za čistu Tursku

Također su prije razrađenog plana o istrjebljenju poduzimane mjere koje su vodile u tom smjeru. Koncem veljače 1915. izdan je nalog Armiji da razoruža sve armenske vojnike. Od njih su formirani radni bataljuni kojih je već do travnja 1915. bilo oko 120. Zatim su uslijedila njihova uništavanja. Kamionima su transportirane skupine od po 50 do 100 Armenaca koji su potom ubijani. Likvidacija radnih bataljuna pojačana je nakon službene odluke o deportaciji. Radi diskrecije u razradi plana o istrebljenju, obustavljen je rad parlamenta u ožujku 1915, a zakone je, umjesto parlamenta, donosila vlada.

Armijski je vrh želio raspustiti paravojne postrojbe nakon vojnog poraza početkom 1915. zbog slabe discipline a njihove članove inkorporirati u regularne jedinice. Nasuprot tomu vođe Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) tražili su još veću slobodu za njihovo djelovanje. S tim se složio i Centralni komitet partije. Tako su te postrojbe, ranije podređene Armiji, od tada direktno u nadležnosti Specijalne organizacije . Restrukturirane su za efikasnu likvidaciju Armenaca i ubrzo su počele vršiti masakre na kavkaskom području.

Vojska je imala značajan udio u genocidu, prije svega u istočnoj Anadoliji. Obavještajna služba Glavnog stožera vojske u Istanbulu bila je angažirana u organizaciji genocida. Treća Armija je izravno sudjelovala u masakrima stanovništva. Njezin zapovjednik Mahmut Kamil-paša izdao je zapovijed da se svaki musliman, koji bi pomagao Armencima, pred vlastitom kućom ubije a kuća mu se zapali. Vojska se napose isticala u masakrima armenskih vojnika. To je bio pravi pokolj. Vojni zapovjednik Halil-paša je pisao da se trudi armensku naciju iskorijeniti do zadnjega čovjeka . General Ali Ihsan Sabis, zapovjednik Šeste Armije, izjavljivao je da unutar svoga zapovjednog područja neće trpjeti da ijedan Armenac ostane na životu, a sam se hvalio da je svojim rukama ubijao Armence.

Deportacije i masakri razlikovali su od regije do regije, ali su u osnovi slijedili isti obrazac. Negdje bi deportacija bila najavljena dva tjedna prije, a negdje dva sata. Negdje su se mogli pripremiti i ponijeti najnužnije stvari, negdje nisu. Postupanje s deportircima na putu bilo je različito: u nekoliko slučajeva davana im je hrana, a najčešće su bili prepuštani umiranju od gladi. U pravilu su muški dio stanovništva udaljavali već prije početka deportacije, ili su na početku marša na putu odvajani od žena i djece te strijeljani ili na drugi način ubijani. Pored Specijalne organizacije (Teşkilat-i Mahsusa) i žandarmerije Ministarstva unutarnjih poslova, u masakrima su sudjelovala i kurdska plemena i civilno pučanstvo. Ponegdje je pučanstvo štitilo Armence i nastojalo ih spašavati skrivanjem, drugdje je žandarmerija štitila kolone deportiraca od napada pučanstva. Deportacije u istočnim provincijama tekle su od svibnja do srpnja 1915, a potom su uslijedila protjerivanja iz zapadne Anadolije i Trakije. Ciljno mjesto deportacija bio je Aleppo. Koji su dotle preživjeli, išli su u sabirni logor, a odatle razašiljani u dva smjera: na jug Sirije ili na istok u iračku pustinju. Ti su marševi za Armence uglavnom značili put u smrt: ako nisu bili masakrirani, umirali su od gladi, žeđi i bolesti.
Organizacija i glavni akteri genocida

Koordinaciju izvršenja genocida provodili su Ministarstvo unutarnjih poslova, Centralni komitet partije Jedinstvo i napredak i vodstvo Specijalne organizacije. Ministarstvo je svojim nalogom o deportaciji dalo službeni okvir genocidu. Paralelno s tim, Centralni komitet je preko svojih partijskih sekretara razašiljao naloge za likvidaciju Armenaca u provincijama. Popratni partijski nalog pokazuje da se pod deportacijama mislilo na uništenje: deportirati, u smislu uništiti.

Enver-pašaNajveću ulogu u genocidu imali su Enver-paša, ministar rata i glavni zapovjednik turske vojske, Kemal-paša, šef sigurnosne službe i kasnije guverner Sirije, i Talaat-paša, ministar unutarnjih poslova. Središnju ulogu u organizacijskoj strukturi imao je Talaat-paša koji je u određivao mjere i način postupanja kod deportacija. To svjedoče i sačuvani brzojavi u kojima on zahtijeva čišćenje putova od leševa i prijeti činovnicima koji ne bi provodili njegove naredbe. Koristio je dvije zapovjedne linije: najprije







bi slao službene naredbe da se Armence ne napada ili da se kazne napadači, a tajno je, preko kurira ili brzojavno, odašiljao upute koje su to obesnaživale. Papir bi se nakon čitanja uništavao. U brzojavu od 15. rujna 1915. prefekturi Aleppo izričito zapovijeda istrebljenje: … Već Vam je rečeno da je Vlada odlučila
sve u Turskoj nastanjene Armence sasvim iskorijeniti . (…) Bez obzira na žene, djecu bolesne (…) njihovu postojanju mora se učiniti kraj . Oni koji to nisu provodili otpuštani su iz službe i prijetilo im se smrću. Nekoliko je guvernera smijenjeno. Većina odluka nije pismeno fiksirana. Centralni komitet nije protokolirao čak ni regularne sjednice partije. Odlučivalo se usmenim dogovorom.
Turska obmana i Hitlerovo imitiranje

Turske vlasti su armenske žrtve nastojale objasniti kao posljedicu ratnih uvjeta, iscrpljenosti na putu, epidemija i gladi. Strane su predstavnike uvjeravali da deportacijama ne žele uništavati narod. Ali je znakovito da su odbijali svaku humanitarnu pomoć drugih zemalja za Armence. Da se deportacijama svjesno išlo na uništenje naroda, potvrđuju i izjave stranih diplomata ili zaposlenika u turskim službama. Glavni liječnik u Glavnom stožeru turske vojske, Nijemac Georg Mayer, govori o osobama u Ministarstvu rata koje su ciničnim smijehom smrt tisuća ljudi u službenim medicinskim izvješćima registrirali kao prirodnu smrt ili nesretne slučajeve.

Koliki je ukupni broj ubijenih, teško je precizno utvrditi. Armenski patrijarhat polazi od broja 2.100.000 Armenaca u Turskoj prije genocida, a turska strana od 1.300.000. Što se broja žrtava tiče, tursko Ministarstvo unutarnjih poslova koncem I. svjetskog rata priznalo je broj od 800.000 mrtvih, dok armenska strana polazi od broja 1.500.000. Deseci tisuća prisilno su islamizirani. Danas turske vlasti govore o 300.000 mrtvih. Krajnji rezultat je vidljiv iz riječi ministra Talaat-paše zamjeniku njemačkog veleposlanika, knezu Hohenlohe-Langenburgu, od 31. kolovoza 1916: Armensko pitanje više ne postoji. Zanimljivo je da je Talaat-paša po završetku genocida od američkog konzula tražio popis svih Armenaca kod Društva za životno osiguranje u New Yorku da bi se novac od njihova osiguranja isplatio turskoj državi!

O tom genocidu pisano je dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Tu su temu u javnost svojim knjigama iznosili svjedoci genocida Heinrich Vierbücher i župnik Johannes Lepsius kao i književnik Franz Werfel koji je 1933. objavio roman Četrdeset dana Musa Dagha, a Hitler ga 1934. na zahtjev Turske zabranio. Od tada je, ističe gore spomenuti turski autor Taner Akçam, ta tema sve više i više tonula u zaborav . Hitler je stoga mogao 22. kolovoza 1939. godine reći SS-oficirima: Tko danas još govori o uništenju Armenaca – računajući da će i genocid, što ga je sam spremao, nestati u zaboravu.
Prešućivanje i nijekanje genocida

Turska ni danas službeno ne priznaje genocid. Štoviše kažnjiv je i sam javni spomen genocida nad Armencima kao povreda 'nacionalnog interesa' Poznat je slučaj svjetski uglednog književnika Orhana Pamuka, ovogodišnjeg dobitnika Mirovne nagrade njemačkih knjižara, kojemu u Istanbulu spremaju suđenje 16. prosinca 2005, jer je u jednom razgovoru za švicarske novine rekao da je u Turskoj ubijeno 30.000 Kurda i milijun Armenaca te da se o tome mora govoriti . I u BiH se čuju glasovi nijekanja ovog genocida.

U konvenciji o genocidu, usvojenoj 1948. u Ujedinjenim Narodima, dana je definicija tog pojma a form
ulirao ju je Rafael Lemkin: Genocid je radnja koja se čini s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina: a) ubijanjem članova skupine; b) uzrokovanjem teških duševnih ili tjelesnih povreda na članovima skupine; c) namjerno nametanje životnih uvjeta nekoj skupini koje vode djelomičnom ili potpunom tjelesnom uništenju; d) određivanje mjera usmjerenih na sprečavanje rađanja; c) nasilno prevođenje djece iz jedne skupine u drugu.
Svi elementi definicije genocida prisutni su u armenskom slučaju: pokolji, deportacije, prisilni marševi u pustinju, umiranje od gladi, žeđi… sve s ciljem potpunog istrjebljenja naroda. Nijekanje ovog genocida jest najbrutalniji prezir osamsto tisuća do milijun ili više armenskih žrtava!